2.
Hogwarts Express počeo je značajno usporavati, objavljujući nam kako smo stigli u Hogsmeade.
Izišle smo u hodnik, pridruživši se ostalim učenicima. To je bio jedan od rijetkih trenutaka vezanih uz Hogwarts, za kojega sam uvijek poželjela da što prije prođe. Nikada nisam voljela svu tu gužvu, svo to komešanje, stiskanje, proguravanje i nervozu. A već me je, sada šestu godinu za redom, dočekalo ovdje.
Jedva dočekavši, udahnula sam već vrlo dobro poznati, hladni noćni zrak ispunjen vlagom. A zatim me je pogled uokolo nagnao da taj zrak zadržim koju sekundu duže.
Da, bili su to oni. Svima dobro poznati, popularni učenici sedme godine. James Potter, momak uvijek neuredno razbarušene crne kose, koji je na licu imao arogantni cerek, dok su mu smeđe oči skrivale iza okruglih naočala za vid. Odmah pored njega, sa gotovo identičnim izrazom lica, stajao je prepoznatljivi Sirius Black. Smeđa, valovita kosa dodirivala mu je ramena, tako gotovo označavajući njegovu razvijenost. Jedva primjetan svojom sitnom građom pored njih bio je Peter Pettigrew, debeljuškasti momak koji je svoju smeđu kosu redovito češljao na zatiljak. I na kraju - tu sam preglasno izdahnula zadržan zrak - bio je Remus Lupin, koji se lagano osmijehivao, iako je odavao nekim umorom. Bio je poprilično visok i mršav, te je imao urednu svijetlosmeđu kosu i blage smeđe oči.
"Nemoj buljiti", trgnula me je Lianne, dobacujući Jamesu svoj najblistaviji osmijeh, kojega on očito nije primjetio. Zatim se, pomalo razočarano, ponovo okrenula prema meni: "Zacrvenjela si se."
"Divno", promrmljala sam kada mi se ponovo vratio dar govora, ipak uz neki poluosmijeh.
"Dobro, idemo. Nećemo na kraju niti uhvatiti kočiju", prigovorila nam je Patricia, kimnuvši glavom prema mnoštvu kočija za koje smo znale da ih vuku testrali, iako ih niti jedna od nas, na sreću, nije mogla vidjeti.
Brzo smo se smjestile u jednu od slobodnih. Zauzela sam mjesto pored Patricie, dok je Lianne sjela nasuprot nas. Kada je Patricia iz džepa svoje pelerine izvadila kutiju cigareta, brzo sam zažalila.
"Zar baš moraš?" umornim glasom upitala ju je Lianne.
Umjesto odgovora, štapićem je zapalila svoju duguljastu cigaretu te udahnula jedan veliki potez, puštajući tako duhan među nas. Ostatak puta protekao je u nastavku razgovora iz vlaka, pogotovo je Lianne bila inspirirana sa pričom o svom posjetu Pariza, na čemu sam joj dovoljno zavidila i bez divljenja pogledu sa Eiffelova tornja. Patricia je, ipak, iz nama još nepoznatih razloga, bila namrgođena i umorna, dok sam ja zamišljeno gledala prerano ogoljene grane drveća pored kojega smo prolazili, istovremeno mrgodeći se zbog Patriciinog remetenja, meni najdražeg, noćnog zraka. Uskoro se mogao nazreti Hogwarts, čija se prilika sve više uvećavala kako smo prilazili bliže. Kao i uvijek, izgledao je čarobno i nadasve lijepo pod noćnim nebom oblivenim zvijezdama, koje su bile predivan prizor, posebno jer se većina nije mogla lijepo vidjeti iz Londona. Morala sam se naviknuti, ali uvijek bi me iznova očaravao taj dvorac u kojemu ću provesti većinu svoga vremena i ove godine.
Lianne mi je uputila poznati osmijeh, a onda i izgovorila ono što je pokazala: "Drage moje, evo nas opet!"
U Velikoj dvorani vladao je uobičajeni žamor, pomješan sa zveketanjem pribora za jelo, koje je bilo upravo izvanredno. Na mome tanjuru uskoro se mogla vidjeti samo kost od povelikog pilećeg dijela te sitni ostaci prženih krumpirića kojima sam odmah, sa zadovoljstvom, pružila mjesto u svom želudcu. Dok je Lianne pored mene ispijala svoju čašu soka od bundeve, a Patricia jela svoj desert - komadić čokoladne torte, sa svoje velike ravnateljeske stolice, ustao je Dumbledore. Visok čovjek, duge sijede brade, kukastog nosa na kojemu su sjedile mjesečaste naočale, obratio se prisutnima u prostoriji, koji su odmah utihnuli.
"Vjerujem da ste svi svijesni opasnosti kojoj smo sada svi predodređeni, velikom crnom magu Lordu Voldemortu (gotovo svi u dvorani jednoglasno su ustuknuli na spomen toga imena), kao što znate da je Hogwarts još bivših godina začaran nebrojenim obrambenim magijama. Svakako, najavljujem vam veliki oprez, kojega bih vas najdublje zamolio da se pridržavate. Sve svoje obaveze izvan samog dvorca trebali biste završiti prije zalaska sunca. Također, nikada nemojte posve sami napuštati dvorac, a poželjno je da to činite i u pratnji profesora. I naravno, da podsjetim starije i obavijestim nove učenike, Zabranjena šuma je... pa, zabranjena. A sada, želim vam doista lijepe snove i odmor od puta, da sutra mirno dočekate prvi dan nastave. Oh, da, kao i uvijek, svi zainteresirani za ulazak u metlobojske timove svojih domova, trebaju se javiti svojim predstojnicima. Prijatna noć!"
Dumbledore se ponovno ugodno smijestio u svoju ravnateljsku stolicu, dok sam ja kratko pogledom prešla preko profesorskog stola malo bolje. Nije bilo nikakvih promjena u osoblju Hogwartsa, još uvijek su tu bili profesor čarolija Flitwich, patuljak smeđe kose koju je tu i tamo krasila koja sjeda, profesor čarobnih napitaka Slughorn, nizak čarobnjak plave kose koja je vidljivo odpala na nekim dijelovima, koji mi se veselo osmijehnuo kada je spazio moj pogled te uvijek kruta i ozbiljna McGonagallica, a onda i svi drugi, stari, dobro poznati profesori.
Ono što smo sve tri možda i najviše iščekivale toga dana, bio je ovaj, ponovni ulazak u našu staru, vjernu spavaonicu. Doslovno smo uletjele u nju, kako bi udahnule onaj prepoznatljivi miris što nam je uvijek ispunjavao nosnice. Nekakva mješavina starog drveta, malog vala prašine te mirisa starih knjiga, tako specifičan. Sve nas je jednostavno ispunjavao sa osjećajem... doma.
A zatim smo, čak i kroz starke koje smo nosile, opipale poznati, udobni brončani tepih koji se prostirao čitavom prostorijom, dok su glatki zidovi bili savršeno bijele boje. Spavaonica je bila omanja, te je sadržavala samo jedan veliki prozor, pored kojega se nalazio krevet, kojega je Lianne rezervirala odmah, već kada smo prvi put stupili ondje. Patriciin i moj krevet nalazili su se preko puta, dok je u najbližem kutu Lianninog kreveta bio ormar, sada nevjerojatno prazan, a inače prenatrpan našom odjećom i obućom. Sve smo imale zastore, koji su i tako bili neizostavni dio svakoga kreveta u Hogwartsu. Preko puta nas, bila su vrata omanje, skromne kupaonice. A naši poveliki kovčezi uredno su ležali ispod, već spomenutog, ormara.
Za razliku od većine spavaonica u Hogwartsu, naša je bila uredna, barem većinom vremena. Nikada sama nisam previše marila oko reda ili nereda igdje, pa da se radilo o meni, vjerojatno bi prostorija bila u apsolutnom kršu. No, Lianne i Patricia nisu mogle podnjeti nered, tako da sam se, zbog njih, potrudila oko toga. A uostalom, Lianne je bila sposobna jednom čarolijom srediti dane mojega 'truda', tako da to nije bio nikakav problem.
Bile smo u uobičajenom stanju za ponoćne razgovore. Sve tri smo sjedile u turskom sjedu na Lianneinom krevetu, pošto je ona, naravno, imala najbolji pogled.
"Pa, Trish, hoćeš li ti nama više reći zašto si tako premorena čitavo vrijeme?", upitala je Lianne ozbiljnoga lica, upirući svoje velike zelene oči u Patriciu.
Uzadhnula je. Očito nije željela o tome, barem dok ne prespava. Običavala je to raditi. Svaki problem bi prespavala prije nego što bi donjela odluku. Tu naviku sam, na posljetku, prihvatila i ja.
"Roditelji... znate već", odgovorila je, skrenuvši onda pogled prema zvijezdama na nebu.
"Opet svađe?" upitala sam, kada sam shvatila da neće nastaviti dalje.
"Da. Kao da nije dovoljno što sam gotovo cijelo ljeto provela seljakajući se iz Belfasta u London pa nazad... doista su se gadno posvađali kada su me morali zajedno ispraćati. Ne mogu više provesti niti tih par minuta zajedno...", Patricia je napokon progovorila, sada više ogorčenim nego umornim tonom.
Lianne i ja smo se pogledale, u nedostatku pravih riječi. Već dugo smo znale za stalne svađe između njezinih roditelja, koji su se na kraju i razveli, tako sad tjerajući svoju kćer da se prečesto seli. Iz Londona bi odlazila sa ocem u Belfast, kada bi on došao ondje po poslu.
"Pa, proći će već i to", pokušala sam nesigurno prekinuti nastalu šutnju.
"Vraga hoće", ogorčeno je nastavila Patricia, "nikada se nisu tako grozno posvađali. Praktički su se obasipali prijetnjama i uvrijedama, i to tamo, na sred perona!"
"Znaš već da je najbolje prespavati", pokušavala sam zadržati neki smireni ton, "sutra će ti to izgledati kao manji problem."
"Uostalom, to će se ti se i riješiti sada kada ti se otac za stalno seli u Belfast. Tvoja majka je dobila skrbništvo, zar ne? Pa, eto, više si neće biti na dometu da se toliko prepiru", priskočila mi je Lianne, izvlačeći racionalno riješenje.
"Mah, dobro, u redu je", očito su naše riječi ipak uspijele nekako opustiti, "htjela bih sada samo čitati, da se malo udaljim od svega."
"I ja sam umorna", zaključila sam, "jučer, ponovo, nisam dobro spavala."
"Pa, dobro. Laku noć onda, duše", Lianne nas je obje istovremeno zagrlila.
Uvukla sam se pod svoj prekrivač, dok me još jednom ispunjavao onaj predivni osjećaj. Doista sam opet tu.
Dakle, to je to. I ja sam se vratila :) Poznavali ste me kao Lydiu, Noah i kao Violet, ali prije svega - kao Valentinu :) Ovo je, ipak, naše vrijeme i, nekako, nisam mogla odoljeti Janinom pozivu.