6.
"Hej, Edith." nesigurno je izrekao moje ime, kao da nije sigurno je li mu dozvoljeno.
"Hej." glas mi je bio promukao, iako sam se silno trudila zvučati ležerno.
"Boli li te... ozljeda?" propentrao je to kao da je neka veoma sramotna riječ.
Tek tada mi je pogled prošao desnom nadlakticom koja je bila dobrim dijelom prekrivena velikim oblogom na kojem se nazirala tamnocrvena boja krvi. Ali nije boljelo.
"Osjećam se sasvim u redu. Iako vjerujem da će me Madam Pomfrey htjeti zadržati još barem tjedan dana ovdje." nasmiješila sam se kutovima usana i podigla se u sjedeći položaj. Remus je samo duboko udahnuo, a onda s bolom započeo: "Zbilja, zbilja mi je žao zbog toga što se dogodilo. U tom stanju... vukodlaka... ne mogu se kontrolirati. Ne mogu..."
"Ne moraš se ispričavati. U redu je." prekinula sam ga, ali tek onda mi je pomisao došla do glave. Remus Lupin je vukodlak. Ali ponovni pogled na njega samo je otjerao knedlu proizvedenu tom pomišlju i vratio grozovite leptiriće nazad.
"Potpuno razumijem ako ne želiš nikada više razgovarati s mnom. Sigurno si još uvijek u šoku i sve. Samo sam se htio ispričati."
"Ma, hajde, nisi ti kriv ništa više od mene. Zapravo si i manje, jer sam ja bila na mjestu gdje nisam trebala biti." iznenadila sam samu sebe koliko sam sigurno zvučala.
"Da, htio sam te upitati, kako ste znale da smo tamo?"
"Lianne i ja smo ostale vani nakon kvalifikacija, pa smo vidjele Jamesa i..." prave riječi glasile su slijedile ga zato što smo obje zaljubljene u jednoga od vas, "zanimalo nas je kamo ide, pa smo krenule za njim."
Izgledalo je da sam se napokon oporavila od nizova doživljenih šokova, kada je poznati glas odjeknuo prostorijom.
"Ha, Siriuse, tko je bio u pravu?" James je ušao u prostoriju izgledajući kao i uvijek - razbarušeno, arogantno i slavodobitno. Sirius mu je mrgodno dodao novčanicu od 5 galeona. Za njima se u prostoriju umrgoljio Peter.
"Što vi radite ovdje?" Remus je smeteno produžio pogled prema njima.
"Pa, osim što sam došao nabaviti novac za posijet Hogsmeadu za nekoliko vikenda, došli smo se uvjeriti da Wemenova -"
"Wyman!"
"Kakogod, da ne izlane cijelu tu malu situaciju s animagusima Dumbledoreu." dovršio je James, tek tada pogledavši u mene.
"James je zapravo htio reći dobro jutro." rekao je Remus pomalo sarkastično.
Taman u trenutku kad se James udobno naslonio na poleđinu moga kreveta, Peter zavalio u stolicu prekoputa, a Sirius otvorio usta - u Bolničko krilo ušla je crnokosa prilika koju sam prepoznala kao smetenu, jutarnju Lianne.
"Dobro jutro, Edith, bolje ti je da si već budna jer -" ali onda je podigla pogled i ugledala čitavu grupicu okupljeno oko moga kreveta i rečenicu završila samo širokim osmijehom posebno upućenim Jamesu. "Pa, pa dobro jutro i svima vama."
"Oh, Lianne, pa još bolje ako si i ti tu." rekao je James, dok je Sirius prelazio pogledom preko nje.
Lianne nije ništa odgovorila dok je prilazila mome krevetu, ali poznavala sam je dovoljno dobro da znam kako sada u sebi pršti od sreće zato što je James zapamtio njeno ime (a mene, nakon nekoliko godina što smo u zajedničkoj ekipi, i dalje zvao Wemenova.)
"Pa, znači, ovako stvari stoje", Sirius se ležerno oslonio pored Jamesa, "Dumbledore zna da je Remus vukodlak, očito, i sve će vam vjerojatno objasniti povodom toga bla bla bla, ali ne zna da mi odlazimo s njim u Vrištavu dašćaru i još manje da smo animagusi. Pa, bilo bi lijepo da mu ne napomenete tu sitnicu."
"Sitnicu?" sa smijehom je ponovila Lianne. "Znam da je bilo samo nekoliko animagusa u čitavom stoljeću, a vi to nazivate sitnicom. Kako ste to uopće uspijeli?"
Fasciniralo me je koliko je bila spremna lagodno razgovarati sa svima, dok sam ja nijemo prelazila preko svih pogledom, posebno se zadržavajući na Remusu, kojemu je i dalje bilo neugodno zbog čitave situacije, ali se ipak pribrao kada su došli ostali Maraudersi.
"Pa, to je... urođeni talent." James se arogantno nacerio, a Peter se iz pozadine glasno smijao.
Lianne je zaustila da nešto odgovori, ali onda je nervozan glas Madam Pomfrey prekinuo čitavu raspravu:
"Kakva je to buka? Održavate after party od sinoć? Morate ostaviti gospođicu Wyman da se oporavi, dobila je duboku ozljedu! Hajde, svi van!" brzo je hodala prema nama, mašući rukama kao da su Maraudersi i Lianne muhe, pa ih pokušava otjerati. Svi su pomalo nevoljko krenuli prema izlazu, pogotovo Lianne - iako je ipak izgledala kao da blista od sreće, čak više nego kada je upala u ekipu.
* * *
"Pa, izgleda da se svaka glupost koju izvedem isplati." rekla sam smijuljeći se s Lianne na putu do Dumbledorova kabineta, gdje nas je McGonagallica uputila trenutak nakon što me je Madam Pomfrey odlučila pustiti.
"Da. Trebala bi češće upirati prstom u ljude ili dobivati ozljede od vukodlaka." cerila se Lianne, a onda ozbiljnije nastavila: "Nego, kako si s time da je Remus vukodlak?"
"Nisam znala da se to sprema, ali s obzirom da sam se morala zbilja skoncentrirati na disanje danas, moje mišljenje o njemu se nije promijenilo." odgovorila sam s osmijehom.
"Niti moje. Usput, moraš se stvarno smiriti u njegovoj blizini. Uvijek buljiš kao da vidiš duha." podbola me je.
Preokrenula sam očima, malo sebi i puno više njoj. "Prevrtila si sve Bon Jovijeve ljubavne pjesme u glavi onog trena kad ti je James rekao ime, jel'da?"
"Previše me dobro znaš."
U tom trenu došle smo do vodorige za koju smo znale da vodi u Dumbledoreov kabinet i istovremeno rekle: "Čokoladne loptice!" Vodoriga je odmah odskočila u stranu, pokazujući dugačke zavojite stepenice. Naši koraci su odzvanjali od zidova, a onda smo napokon stupile u kabinet.
Sve je izgledalo uobičajeno. Prostorijom je vladao topao miris vatre, s zidova su nas pozdravljali bivši ravnatelji škole, a Dumbledoreov feniks nevjerojatno je mirno sjedio na svome mjestu - očito bi uskoro trebao umrijeti, jer je izgledao jako staro. Sa visoke stolice koja se uzdizala iza drvenoga stola, Dumbledore nas je pozvao da sjednemo, što smo i učinile.
"Pa, dobra vam večer, gospođice Thomas, gospođice Wyman. Izgledate odlično, usput, vidim da se Madam Pomfrey već pobrinula za vašu ranu." toplo mi se nasmiješio.
"Da, gotovo odmah je prošla, a nije niti boljelo jako." podržala sam njegove riječi.
"Dakle, da prijeđemo na stvar. Ne želim niti pitati što izvodili vani u pola noći s Potterom, Blackom i Pettigrewom jer znam da neću dobiti istiniti odgovor, pa ću samo prijeći preko toga, ali nemojte da vam prijeđe u naviku. Pogotovo za dana punog mjeseca." rekao je brzim tonom, a onda prešao u ozbiljni. "Dobro, sad želim razjasniti cijelu tu priču. Kao što sada znate, gospodin Lupin je vukodlak. Dakle, da počnemo ispočetka. Hogwarts je otvorenih ruku prihvatio Remusov dolazak ovdje, ali naravno pod nekim uvjetima, jer protiv njegove volje u stanju vukodlaka se ne može kontrolirati, pa bi bio u ogromnom iskušenju da naudi svojim kolegama. Zato sam se, zajedno s ostalim profesorima ovdje, dosjetio rješenja tog problema. Tada smo zasadili Napadačku vrbu na put koji je vodio u davno zapuštenu Vrištavu dašćaru, gdje je po dogovoru Remus odlazio svakoga punog mjeseca, kako bi se preobrazio daleko od ljudi i napasti za ubojstvom. U svakom slučaju, mještani su čuli zvukove, pa su proglasili Vrištavu dašćaru ukletom, opsjednutom - a mi smo, naravno, poticali te glasine, kako bi zaštitili Remusa. Nismo htjeli da se vijest o njemu produži zbog njegove vlastite zaštite i zaštite svih ostalih stanovnika ovoga područja. Zato je važno da shvatite kako ovo nikome, ali apsolutno nikome ne možete reći. Čak niti vašoj prijateljici... Patriciji, ako se ne varam?"
Dumbledore nas je mirno pogledao ispod karakterističnih naočala u obliku polumjeseca.
"Nismo niti namjeravale." odmah sam odgovorila, a Lianne je upitala:
"Tko još zna... za Remusa, mislim?"
Dumbledore se blago nasmiješio: "Rekao bih, njegovi prijatelji, gospoda Potter, Black i Pettigrew te gospodin Snape."
Lianne i ja smo se zbunjeno pogledale, na što sam upitala: "Tko je Snape?"
"Severus Snape je učenik sedme godine u Slytherinima. Jednom je, ehm, nezgodom doznao za tu situaciju. Na svu sreću, gospodin Potter došao je dovoljno brzo da ga spasi od preobraženog Remusa. Ali to je nevažno sada. Djevojke, morate mi se zbilja zakunuti da ovo nećete nikome reći i također, znam kako je to, bio sam i ja buntovni tinejđer u svoje doba, ali ovo učinite zbog svoje zaštite. I Remusove, naravno." rekao je s blagim nasluhom osmijeha.
"Kunem se", ozbiljno sam rekla, a Lianne je ponovila za mnom.
"Pa, sad bih vas morao zamoliti da otiđete. Imam još nekoliko beskorisnih razgovora s trouble makerima sad." srdačno se nasmiješio, isprativši nas iz svojeg kabineta. "Laka vam noć!"